Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

Found no item!

Slike

  • sjenina_3
  • sjenina_1

Sjenina video

Domaci Filmovi

Forum zabave

  • No posts to display.

Sjenina Tracara

Login

Ko je na portalu: 74 gostiju i nema prijavljenih članova

News portal Vijesti.ba danas objavljuje treći dio, analize Pauline Januzs o izborima u Srebrenici; predizbornom vremenu, pregovorima i dogovorima, obećanjima, ulozi stranaka i pojedinaca, izbornom procesu. U nastavku treći dio analize “Drugi pad Srebrenice“...

Selfie iz New Yorka

Tačno sedam dana pred izbore, na dan referenduma o Danu RS, na terasu ugostiteljskog objekta u sklopu Motela Alić u Srebrenici popeo se Ćamil Duraković. Nije došao slučajno: znao je da je za jednim od stolova sjedio Emir Suljagić, kreator Durakovićevog izbornog uspjeha iz 2012. godine, u društvu svojih prijatelja.

Desetak dana prije toga Suljagić objavio je autorski komentar u kojem je kao prvi javno predvidio da će Srebrenica pasti i to zbog neodgovornosti njenog načelnika koji tokom četiri godine svog mandata nije radio na tome da broj registrovanih Bošnjaka bude barem približan broju srpskih glasača, te nekoliko dana pred izbore „iz Sjedinjenih Američkih Država, saopštava građanstvu i javnosti ove zemlje koje već mjesecima zamajava kako je već dobio izbore, da će od trećeg oktobra ove godine Srebrenicom upravljati Milorad Dodik.“ „To je već previše i za naš baliluk“, zaključio je Suljagić.

Tog dana su između Suljagića i Durakovića pale teške riječi koje ne bih na ovom mjestu ponavljala. Ipak, njihova svađa pokazala je jedan zanjimljiv fenomen: uprkos opštem lošem raspoloženju, dramatičnoj statistici iz Centralnog biračkog spiska, pa čak i elementarnoj logici, Ćamil Duraković bio je uvjeren u pobjedu 2. oktobra.

Kandidat bez štaba

Durakovićeva kampanja bila je, u najmanju ruku, čudna.

Prije svega, Duraković nije imao izborni štab. Sam je vodio svoje izborne aktivnosti, što je volio da ističe, a savjete iskusnih „poznavaoca terena“ da ne može sve kontrolisati lično jednostavno je ignorisao.Sve do posljednje sedmice pred izbore, kad se u redove probosanskog bloka počela uvlačiti panika, nije postojala nikakva koordinacija stranaka kad je u pitanju terenski rad.

Nepostojanje štaba dovelo je do apsurdne situacije da Duraković nije imao ni pravu terensku kampanju. Istinite su riječi Mladena Grujičića,izrečene nedavno u jednoj dijaloškoj emisiji na RTRS-u, o tome da Duraković nije posjetio bošnjačka sela - nije.Entuzijazma za izlaske među narod nestalo mu je još u aprilu kad je - nakon što je dobio podršku svih probosanskih stranaka za svoju kandidaturu - krenuo u obilazak terena. Najavljivo je tada da će svoja putovanja opštinom nastaviti, pa je čak i srebreničkom portalu esrebrenica rekao da će posjetiti srpsko selo Kalimanići, no od toga na kraju nije bilo ništa. Ne samo da Durakovića nikad nisu vidjeli stanovnici Kalimanića,već ga je nakon aprila bilo skoro pa i nemogućesresti u čaršiji.

Ovo Durakovićevo stalno odsutstvo iskoristio je Grujičić koji je, za razliku od svog protukandidata, obilazio sela (doduše, samo srpska), mjesta koje su naselili srebrenički Srbi u Srbiji, pa i redovno šetajući gradom gdje su ga sa dosta radoznalosti propitivali i Bošnjaci.

Durakovićevi glasači osjećali su se zapostavljeno. To se posebno odnosilo na Srebreničane u Federaciji na koje je Duraković, kako se čini, sasvim zaboravio. Tek u posljednjoj sedmici kampanje pojavio se na druženju u Ilijašu (kojem su ipak prisutstvovali većinom lokalni SDA-ovci bez prava glasa u RS-u) i na skupu u Srebreniku.

Slično je izgledala situacija sa dijasporom, iako u ovom slučajuDuraković je od samog početka imao čvrst stav da neće ići u inostranstvo, već da će djelovati putem društvenih mreža. Greška, govorili su mnogi, a jedan od poznavaoca prilika u dijaspori rekao mi je čak da je Durakoviću dovoljno bilo otići na nekoliko dana u St. Louis i „izviniti se što ga dosad nije zanimala dijapora“ pa bi na taj način registrovao više glasača nego tokom čitave kampanje.

Umjeće podilaženja

Ovakav odnos prema biračkom tijelu teško je objasniti. U bošnjačkim krugovima vladalo je uverenje da Duraković smatra da ne mora od sebe dati ništa jer je jedini kandidat. „Ništa ne radi. Zna da sad kad je kandidat jednostavno MORAMO raditi za njega“, rekao mi je jednom prilikom jedan od učesnika njegove kampanje. A i sam Duraković je u više navrata ponovio da ne mora ići na teren jer „to trebaju raditi stranke“.

I stranke su zaista radile šta su god mogle, no često suočavale su se sa istim problemom – stranački aktivisti morali su braniti načelnika od optužbi da ga nema „među narodom“ u situaciji kad ga „među narodom“ zaista nije bilo. U jednom trenutku čini se da su Durakovićevi lobisti, ogorčeni njegovim ponašanjem, a i brojnim negativnim reakcijama sa terena,jednostavno odlučili da preusmjere fokus kampanje. Ako malo bolje pogledamo izjave, komentare, pa čak i saopštenja raznih udruženja, vidićemo da se u jednom trenutku počinje govoriti o obavezi „odbrane Srebrenice“, a da se Duraković ni ne spominje.

Dodatne probleme stvarao je Durakoviću i njegov odnos prema probosanskim strankama. Ćamil Duraković nikad nije zvanično počeo svoju kampanju – osim na Facebooku. Nije ga bilo na početnom skupu SDP-a i SDA, jer, kako je objasnio, imao je „druge obaveze“.U teoriji je postupio ispravno jer i posjeta Potočarima udruženja boraca, RVI i porodica šehida i sajam poljoprivrede i turizma u Kragljivodi, trebaju spadati u njegove prioritete - u praksi, bez podilaženja strankama, Duraković je gubio sigurnog saveznika.

Da će upravo to „umjeće podilaženja“ biti problem vidjelo se već kad je na sjednici Izvršnog odbora OO SDA Srebrenica 1. aprila, na kojoj je usaglašeno da Stranka podrži njegovu kandidaturu, dvojica članova IO glasala protiv Durakovića. Nakon toga načelniku savjetovano je da upravo s ovom dvojicom prvo porazgovara jer njhovo neslaganje značii potencijalni gubitak njihovih glasova, glasova njhovih porodica, pa i njihovih naselja. Duraković je savjet odbio, uz obrazloženje da mu njegovi protivnici iz SDA „ne trebaju“.

Temelj Durakovićevog samopouzdanja kad su u pitanju stranke, bile su informacije o tome da je na skupovima (kojima nije prisutstvovao) dobijao gromoglasni aplauz. Uopšte ovo uvjerenje da su ionako svi osuđeni na njegai aplauzi kojima su ga pozdravljali simpatizeri, izazivali sukod Durakovića neki osjećaj prepotencije pa se on sasvim otvoreno počeo smatrati bitnim stranačkim faktorom. To je i jedan od razloga njegovog miješanja u unutrašnje stvari SDA koje smo već ranije analizirali.

Turista u New Yorku

Prilikom dolaska kolone Marša mira u Potočare, dokje potpisnica ovih redova razgovarala sa jednim od mještana Konjević polja, prišlo namje nekolikoučesnika Marša da pitaju gdje se nalazi Kamp mira. Bili su uredno obučeni u izborne majice s natpisom „Asim Aljić, načelnik Živinica”. Na moju reakciju da Potočari nisu mjesto za promociju pred izbore, moj sagovornik rekao je:„Ma šta fali. Barem je dao novac za Marš. Ćamil nije dao ni marke.“Na ovaj način on je izložionepisani princip podrinjske promocije: promuoviši se slobodno ako nešto daješ narodu zauzvrat, ali promocija radi promocije neće proći.

Zato entuzijazma među Srebreničanima nikad nisu izazivale brojne „medijske egzibicije“ Durakovića. Načelnik je uvijek voli gostovati na televiziji, do te mjere da je čak i jednom prilikom napustio sastanak sa reisom Kavazovićem samo da ode u Al Jazeeru i snimi intervju. „Radi sa ljudima i nemoj davati izjave“, je savjet koji je ignorisao najčešće.
Još manje entuzijazma izazvao je Durakovićev odlazak u New York na poziv Billa Clintona na konferenciju Clinton Global Initiative. Na stranu negativne konotacije koje Clinton izaziva kod Bošnjaka zbog neodlučnosti tokom rata, skup održan je u sedmici pred referendum kad su u Srebrenici značajno porasle međunacionalne tenzije. Činjenica da Duraković nije bio „s narodom“ nikome nije promakla.

Čak je i primjetio za lokalni Radio Srebrenica da „dok je načelnik u Americi, nema ko smiriti tenzije“.

Duraković je očigledno mislio da je odlazak u NYC sam po sebi dovoljan na privuče pažnju medija i de će na taj način dobiti besplatnu reklamu. Ipak, novinari suviše pisali o Aleksandru Vučiću i Bakiru Izetbegoviću, koji je zahvaljujući bilateralnim sastancima na najvišem nivou i govoru u Skupštini UN pokazao ko zapravo reprezentuje Srebrenicu u Americi. Izetbegović je u New Yorku nastupao kao državnik, Duraković je, pak, djelovao kao turista koji svako malo objavljuje na Facebooku slike sa „poznatim ličnostima“.
Slike možda su i skupile po nekoliko hiljada lajkova – do kojih je Durakoviću uvijek bilo nesrazmjerno stalo – no bile su i izvor podsmijeha na društvenim mrežama.

Od nepoželjnog do hrabrog

Ćamil Duraković imao je i raznih drugih neobjašnjivih medijskih ispada koje su izazvale dosta negativnih komentara. Sticajem okolnosti, „ispadi“ su većinom bili vezani za voditelja TV Hayat, Fikreta Hodžića.

Nakon što je Hodžić odlučio da promoviše svoju modnu liniju preko serije majica sa cvijetom Srebrenice– što je osudila kompletna bh. javnost – Duraković je,na primjer, kao jedan od malobrojnih Srebreničana, stao na njegovoj strani. Navodno uradio je to na molbu voditelja a status na Facebookuu kojem brani Hodžića je na kraju uklonjen, no tek kad su ga već prenjeli brojni mediji.

Par dan prije dženaze Duraković napao je i Zvezde Granda za održavanje koncerta na dan ubijanja Bošnjaka u Kravici, što samo po sebi može biti razumlijvo, no uz sve to on je – opet putem Facebooka - poručio da „kad mi Srebreničani napravimo nešto veselo onda se digne hajka”. Brojni prepoznali su tu još jedan pokušaj odbrane Fikreta Hodžića. Kasnije je neko podsjetio javnost da je upravo Hodžić, uz svesrdnu podršku Ćamila Durakovića, organizovao koncert u Srebrenici u sklopu Dana Srebrenicei to na dan prijedorskih bijelih traka, što je tada naišlo na brojne osude Srebreničana.

No, da se vratimo na New York. Duraković je u Americi(osim Bena Afflecka)sreo i Aleksandra Vučića i prilikom ovog susreta sasvim je okrenuo sopstvenu priču iz juna i jula ove godine.

Od „nepoželjnog“- kakav je Vučić bio 11. jula u Potočarima zbog toga što negira genocid - on je iznenada postao „hrabar“. „Vučiću nije bilo lako da dođe u Potočare i stane među 7000 mezara žrtava. Ali nije ni meni bilo lako da ga zagrlim među tih 7000 mezarova. Mi smo to obojica učinili i to je bilo ispravno“, rekao je Duraković na panelu u sklopu konferencije.

Ovaj preokret nastavljen je i nakon izbora kad je načelnik izrazio zadovoljstvočinjenicom da Vučić - kao jedini - ne komentariše zbivanja u Srebrenici: „Kada javnost reaguje, to je u redu, ali ako su to Nikolić, Dačić, Vulin... Jedino je Vučić tih oko toga, jer čovjek vodi svoju zemlju u pravom smjeru i drugo ga ne interesuje. Zato imam veliki respekt prema Vučiću.“
Uprkos ovom retoričkom preokretu oko Vučića, ono od čega su strepili Srbi u Srebrenici, ostaće tajna. Naime, glavna briga srebreničkih Srba bio je eventualni dogovor između Durakovića i Vučića prema kojem bi srbijanska administracija trebala otežavati Srbima sa dvojnim državljanstvom odlazak na glasanje 2. oktobra. Djelimično upravo zbog nepovjerenja u Vučića manje nego prethodnih godina bilo je na dan izbora organizovanih autobusa a više privatnih vozila. Očigledno ni srpskoj strani nisu bili jasni odnosi između premijera Srbije i načelnika Srebrenice.

Postojao ili ne, dogovor nije sproveden – ili je njegovo sprovođenje bilo nedovoljno za pobjedu. Srbi zaista nisu iskoristili brojčanu nadmoć i očigledno su na glasanje izveli samo neophodni minimum. No ni to nije moglo promjeniti ishod izbora.

Neumoljivi brojevi

Jer brojevi, kako je to ustvrdio Emir Suljagić u citiranoj na početku ovog teksta kolumni, bili su neumoljivi. Na Centralnom biračkom spisku srpskih glasača bilo je jednostavno 1.724 više (7.739 naspram 6.015).

Duraković kao da toj činjenici nije pridavao dovoljno vage. Govorio je da zapravo na biračkom spisku ima i Srba koji ne žive u Srebrenici ili su mrtvi pa tako i neće glasati. Isticao je „logističke probleme“ koje „sigurno imaju isto kao i mi.“ Na dan izbora na vijest o tome da je između 2.500 i 3.000 Srba prešlo granicu reagovao je tvrdnjom da „ne prelaze samo glasači već i osobe koje dolaze u BiH za vikend“.

„Optimisti“ iz SDA, o kojima smo već govorili u prvom djelu ove analize, tvrdili su da mogu izvesti na birališta 4 i po hilade glasača. Dobro upućeni u zbivanja u Srebrenici govorili su, pak, da Bošnjaka će glasati maksimalno četiri hiljade. Slične su bile i procjene srpske strane, prema kojoj za pobjedu Grujičića dovoljno je trebalo biti 4.500 glasova.
I upravo su se predviđanja „realista“ pokazale najtačnijim.

Mladen Grujičić dobio je 4.678 glasova, dakle manje od dvojce srpskih kandidata na izborima 2012. (Vesna Kočević i Radojica Ratkovac dobili su tada 5.003 glasa) i samo malo je „preskočio“ tadašnji rezultat Ćamila Durakovića (4.455).

Duraković nije dobio ni 4 hiljade (3.910). Najbolje rezultate postigao je u Federaciji gdje je od 1.694 regostrovana Bošnjaka glasalo njih čak 1.312. Puno gore stoje stvari kad se radi o redovnim biračima. Od 2.903 glasalo ih je samo 1.913.

Od početka jasno je bilo da neće moći glasati oko 400 redovnih birača jer se radi o osobama koje žive u inostranstvu i kojih fizički nije bilo u opštini na dan izbora.Svakako bilo je i pozitivnih primjera ljudi koji su avionom iz Švedske ili Njemačke došli u Srebrenicu samo da glasaju, ali bilo je onih koji žive u Srebrenici a odbili su da izađu na birališta, jer, na primjer, „nisu dobili posao u opštini“.

Od 1.189 registrovanih u dijaspori glasalo je samo 683 tako da i ovaj dio kampanje završio je porazom. Pokazalo se da bez izlaska među ljude, preko samog call centra, nemoguće je postići zadovoljavajuće rezultate.Osim toga, u svijetlu pomenutih brojeva, pada uvodu i priča o „2.000 neprebrojanih glasova koji bi mogli promjerniti rezultat u Srebrenici“ koju su lansirali pojedini mediji. Ćamil Duraković je poštom mogao dobiti još maksimalno 506 glasova i tada bi se razlika između njega i Grujičića samo smanjila na 262 glasa.

Ovaj put za pad Srebrenice nisu dakle krivi Srbi. Splet ličnih sujeta, nesposobnosti, a ponekad čak i naivnosti, doveo je do situacije u kojoj je mjesto načelnika postalo jednostavno neodbranjivo. I iako danas Srebrenicom preovladava pesimizam i uvjerenje da se „nikad više nećemo vratiti na vlast“, primjer 2. oktobra pokazuje da je sudbina Srebrenice uvijek bila – i 2020. će biti opet - u bošnjačkim rukama.
 
(Vijesti.ba)